Prije nego što ispalim još jedan plotun zavisno-složenih rečenica, uputit ću sam sebi jedan imaginarni disclaimer, čisto radi potencijalnog patetičnog tona koji bi mogao obojati ovo štivo. Naime, nostalgične priče o tome kako je nešto bilo ljepše i bolje u vrijeme kad je onaj tko to pripovijeda bio mlad, često su mi znale izazvati žgaravicu i tjeskobu, no ovaj put se bojim da bi i ja mogao zabrazditi u nečemu sličnom pa bolje da to uzmu u obzir oni koji će imati volje nastaviti čitati…

Negdje 1983. Davorin Bogović pjevao je o tome kako je sve lako kad si mlad… I zaista, taj bezvremenski tekst vrijedio je, vrijedi i vrijedit će kao nekakav manifest generacijama mladih ljudi koji počinju udisati život punim plućima. Bogović je Houru i ekipu ubrzo otkantao, a taj tekst,  koliko god genijalan bio, za mene danas u jednom segmentu ipak više ne vrijedi… A kako se to uklapa u koncept ”kad sam bio mlad”, ostavit ću otvorenim do predzadnjeg pasusa…

Jes, stari su rejveri nekoć na partijima uistinu vrlo angažirano plesali, uz bogatstvo inovativnih pokreta, raznih izvedenica iz break-dancea i brzog rada nogu, kopiranog iz dance spotova 90-ih. Posebnu su ulogu pak u tom folkloru imale i plesačice/animatorice. Možda se čini kao bedastoća, ali odgovorno tvrdim iz prve ruke da su te djevojke uvelike utjecale jednu generaciju rejvera, u nekim slučajevima čak i više od samih DJ-a. Ako i jest pomalo seksistička, ta perspektiva nabrijanog tinejdžera je posve logična. Naime, svrha prvih izlazaka takvih nabrijanovića uglavnom su cure. I to bez neke taktike upoznavanja ili upucavanja – bitno da bude zgodnih cura pa ćemo već nešto improvizirati… No to je uglavnom teško prolazilo,  jer ako nemate bogate starce, sa 16 godina ne pali ni klasični ulet s plaćanjem cuge. Ako pak previše buljite, možete ispasti gnjavator ili dobiti udarac šakom od nekog ljubomornog dečka. Ali rejv?! Tamo ima plesačica koje super plešu i tamo su samo zato da ih gledaš i uživaš, a da pritom nisu striptizete – jer to je ipak bilo malo prehard… OK, curama možda ova fascinacija plesačicama i ne znači previše, ali na kraju bi i njima bilo zabavno,  jer su dečki komunicirali plesom, plesačice dizale atmosferu i stvarala se neka pozitvna interakcija. Sjećam se scena u kojima su ti mladi momci (pa i ja među njima) plesom pokušavali privući pažnju (zavesti) plesačice, ne razmišljajući o tome da se one privatno vjerojatno druže s posve drukčijim profilom likova… Danas se pak plesačice u klubu percipiraju kao trash i ova je teorija prilično smiješna, ali u vremenima kad se većina ljudi po prvi put susretala sa house ili techno glazbom, kad ime DJ-a većini nije značilo ništa, te su djevojke znale biti od presudnog značaja za densflor, odnosno zaplet i rasplet događaja tijekom noći!

Evolucija elektroničke subkulture svakako je donijela puno upgradea, ali, po meni, napravila i jedan downgrade u plesu pa je danas prava rijetkost sresti na podiju nekog istinskog plesača ili plesačicu kako kroz plesne pokrete uživa u glazbi. Današnji je ples prilično statičan i više bih ga opisao kao neko motanje, gibanje, cupkanje ili eventualno njihanje… Pa bih sad napokon doskočio Prljavcima i rekao kako je bilo puno teže plesati kad sam bio mlad. Istina, tijelo je imalo više energije, ali ples je crpio svaki atom snage, često do tjeselne iznemoglosti, upale mišića, žuljeva, temperature, a trebalo se kreativnošću i nametnuti na podiju. Ova statika (u koju se danas i sam dobro uklapam) čovjeka pošteno niti ne izmori pa onda jadni ljudi ujutro moraju na aftere, ali to je valjda taj moderan đir – Brave New Rave

U svakom slučaju, još uvijek uživam kad na partiju vidim nekog tko dobro pleše i preporučam vam da takvoj curi ili dečku priđete na sekundu i date mu pet, otprilike kao ono kad vidite dimnjačara – uhvatite se za gumb! Meni je par puta donijelo sreću, časna riječ! Uostalom, nisu Massimo i Jura Stublić bezveze fantazirali o tome da cijeli grad pleše kao da je lud, lud, lud… I ja sam lud!