Za razliku od dosadašnjih Štorija, u kojima sam se, unatoč raznim domaćim i svjetskim (ne)prilikama, trudio ostati apolitičan, trenutni politički cirkus kojem svi skupa svjedočimo nagnao me da ipak malo izađem iz balona. Više pročitajte u nastavku…

No neću preduboko grepsti, ionako većina naših portala već vrvi raznim analizama puno kompetentnijih likova od mene. Zapravo, sve se to skupa nekako reflektira i na onaj aspekt društvenog života kojim se i inače bavim pa ću fokus ubrzo opet prebaciti u taj smjer…

Iako sam u početku podržavao premijera čiji hrvatski zvuči poput onoga kojeg priča Phat Phillie, sve mi se više čini da će Timmy teško kontrolirati desničarske ideale svojih suradnika koji su se već nakon nekoliko dana manifestirali busanjem u hrvatske, katoličke grudi, prozivanjem medija i ponovnim obrušavanjem na LGTB zajednicu. Odjednom su zapuhali vjetrovi 90-ih, a u opasnosti su se našle i one male slobodice koje smo već svi uzeli zdravo za gotovo. Čak i ta iluzija slobode, koja je ionako fikcija modernih pseudo-demokracija, u ovakvoj bi konstelaciji ubrzo mogla krahirati, na zadovoljstvo nacionalističkog klero-primitivizma kojeg smo pomalo već bili pospremili u ropotarnicu povijesti…

Pripadnik sam generacije koja je onaj najsretniji dio djetinjstva provela u socijalizmu, stoga mi je poimanje slobode 1990. bio, u najmanju ruku, čudan. Već sam po završetku osnovne škole skužio da smo, poput svih post-komunističkih zemalja, kupljeni blještavilom zapadnjačkog lajfstajla, a nekih desetak godina kasnije osjetio sam i nuspojave istog. Ekonomsku bezbrižnost i rad bez stresa u socijalizmu su uživali oni koji nisu imali potrebu javno zboriti o režimu i sistemu. No, kad je YU utopiji došao kraj, novi nam je sustav donio poznati američki model: toliko željenu slobodu govora i slobodu tržišta koje sad skupo plaćamo dužničkim ropstvom, psihotičnim radnim tempom i strahom od neuspjeha – prilike na koje nas naši starci, radnici iz Titove samoupravljačke idile, nisu mogli pripremiti. Da sad ne ispadne da promoviram jugonostalgiju, partiju i sl., novo vrijeme donijelo nam je i neke lijepe stvari – na primjer: rejv! Rejv je zaista osvajao mase i širio radost! Sve negdje do internet-revolucije, kad je dobio po nosu i prošao sito i rešeto… U jednoj kolumni pisao sam o nekoliko rejverskih valova pa se ne sjećam je li ovaj sadašnji treći ili četvrti… u svakom slučaju svaki je val lijep na svoj način…

Zašto bi internet opalio rejv po nosu? Zato što je uklonio i posljednje sjećanje na komunističku cenzuru misli i omogućio trijumf demokracije – apsolutnu slobodu govora i javnog izražavanja! Prvo kroz interkontinentalne chat grupe, potom kroz forume i blogove i naposlijetku kroz omniprezentne društvene mreže. Drugim riječima, ostvario je san svih intelektualca i ideologa koji su zbog svojih naprednih ili neuobičajenih ideja i mišljenja ležali po zatvorima, bili proganjani, ekskomunicirani itd. Sad svatko ima pravo javno izraziti svoj stav o bilo čemu – vladi, crkvi, glazbi, filmu, DJ-u ili svom susjedu… bez obzira na to je li u pravu ili izmišlja… i to bez ikakvih posljedica (osim možda u slučaju susjeda). Vrlo napredna civilizacija, rekli bismo, no naravno da to u praksi generira akumulaciju i one mračne strane…

Mračna strana nakotila je tzv. opinion-makere, instant društvene gurue, koje ljudi slušaju i čije mišljenje cijene. Konkretno, ako to primijenimo na našim scenama – određena vrsta glazbe odjednom postaje vrlo in; u neke se klubove ide, a u neke druge ne; promovira se kompletan društveni trend kojeg netko plasira, a grupa ljudi slijedi. U takvom ozračju nekakav masovni pokret poput rejva ne može opstati, može se jedino razbiti na hrpu mikro-scena u kojima trendove diktiraju opinion-makeri i njihovi followeri. To je ta evolucija koju i mi, poput ostalih svjetskih urbanih središta, upravo živimo… Je li to dobro ili ne? Kako kome, ali tako je… Osobno mogu reći da onoliko koliko sam nostalgičan za djetinjstvom u socijalizmu, toliko sam nostalgičan i za rejvom prije interneta ili rado ga se sjetim, ali uživam u trenutku… A zašto sam počeo s onim politikanstvom koje inače ne prakticiram? Pa koliko mi je poznato iz vlastitog iskustva ili nekih primjera o kojima sam čitao – desničarenje rado evocira neke društvene pokrete iz prošlosti, ali onaj rejverski u nijednoj varijanti nije među njima…  just for the record, pa što bude…