U prvoj, fantastično popraćenoj epizodi mojih ”Å torija” pisao sam o tome kako su mi narodnjaci super, a danas nastavljim s tim kako su mi DJ-i u banani…

Krilatica – ‘Fuck me, I’m famous’, tvorevina je galaktičkog Davida Guette, koji je odveo elektroničku glazbu tamo gdje nam se nikako ne sviđa, u samu srž mainstreama i time postao trn u oku rejverima diljem svijeta. JoÅ¡ kad je neki njegov nastup u medijima popraćen frazama ”partijaneri će doći na svoje” i sl., osjećaj neugode pomalo izaziva i probavne smetnje. No, svaka čast monsieuru Guetti, jer je, u nastojanju da pod svaku cijenu postane zvijezda, pronaÅ¡ao svoju formu uspjeha. Taj, pomalo neugledni čovječuljak, zapravo spada u pionire DJ-inga u Francuskoj, no u trenutku kad su se neki njegovi sunarodnjaci poput Garniera, Scan X-a ili Boba Sinclaira afirmirali, siroti je David ostao lokalni pariÅ¡ki DJ, a.k.a NiÅ¡koristi pa je valjda odlučio promijeniti taktiku.

[quote_left]…siroti je David ostao lokalni pariÅ¡ki DJ, a.k.a NiÅ¡koristi pa je valjda odlučio promijeniti taktiku.[/quote_left]Beskompromisno ulaganje u marketing kroz prokuÅ¡anu repersku formulu bljeÅ¡tavila, glamura, hedonizma, skupih automobila i oskudno odjevenih djevojaka, stvorilo je pop DJ-a, koji nam plasira najjeftiniji derivat elektroničke glazbe – nabrijane pjesmuljke plagiranih semplova i iritantnih vokala. Guetta i njegova supruga odjednom postaju A1 selebritiji, ”red carpet hot property” diljem svijeta. Strmoviti uspjeh bračnog para primijetili su ubrzo i neki stari lisci s karijerama u zalazu poput Armanda Van Heldena ili već spomenutog zemljaka Sinclaira, ali i neka nova mlađarija (Å vedska Mafija, Avicii, bivÅ¡i dečko od Paris Hilton, itd.). Tresla se brda, rodio se EDM.

No, čitava ta nebuloza ne bi bila vrijedna spomena da nije jedne nuspojave koja je polupala lončiće i u onom tzv. nekomercijalnom dijelu elektroničke scene. Naime, kad je postalo jasno da i DJ može biti pop zvijezda, u biznis se uključila i menadžerska svita, koja je, po uzoru na omražene nogometne menadžere, krenula gaziti sve po spisku, pomijeÅ¡ala EDM s technom, komercijalno s undergroundom, rejversko sa Å¡minkerskim, izazvala brutalnu konkurenciju među festivalskim klanovima i nametnula sumanuto visoke tarife za puko puÅ¡tanje glazbe i foliranciju. Odjednom tako nastupi pojedinih ”novokomponovanih” zvijezdica stoje kao godiÅ¡nji ili viÅ¡egodiÅ¡nji dohodci prosječnog radnika u Hrvatskoj. ”Sky is the limit”, rekli bi.

[quote_right]…u biznis se uključila i menadžerska svita, koja je, po uzoru na omražene nogometne menadžere, krenula gaziti sve po spisku…[/quote_right]No, zaista, gdje je granica? Vrijede li dva ili tri sata puÅ¡tanja glazbe 10, 15 ili 25 tisuća eura? Zvuči kao opaka zajebancija, ali ne tako davno u hrvatskim su klubovima miksali razni Troxleri, Magde, Dixoni i Villalobosi – danas nezamislivo! Ok, neki će reći da nam takva imena ni ne trebaju na klupskoj sceni i to je djelomično točno, no koliko je teÅ¡ko sad naknadno graditi scenu na domaćim snagama i poluanonimnim gostima, znaju svi koji tu traže svoje mjesto pod suncem…

Srećom, nisu svi tako zaslijepljeni kapitalističkom metodologijom pa neki ipak formiraju cijene po pojedinim dijelovima svijeta, veličini kluba i vremenskom periodu u godini. Ako niÅ¡ta drugo, onda se možemo nadati da će godine koje su pred nama iznjedriti neke nove domaće DJ zvijezde, kad su već 90-e u tome zakazale, a u reviji najaktualnijih imena elektroničke glazbe moći ćemo uživati isključivo u nekom ”nezaboravnom iskustvu glazbenog festivala na prekrasnom Jadranu”.