EMAC Festival, održan u razdoblju od 21. do 25. svibnja 2015. u Rijeci, vratio je nadu u neki novi glazbeni duh na Harteri!

Poznato je da je riječkom Harterom prošlo mnoštvo imena, lica i kvalitetnih izvođača, no sumnjalo se u povratak starog sjaja iste lokacije, ali i one magije koja se osjetila na Hartera Festivalu. Sada, razmišljajući o cjelokupnom dojmu o ljetnoj sezoni u Rijeci, nadu u neki novi glazbeni duh na Harteri vratila nam je ideja o važnosti festivala održanog u razdoblju od 21. do 25. svibnja. Kada su krenule priče o EMAC Festivalu uzbuđenje se nije moglo suspregnuti jednako kao i euforija o lokacijama istog. Predviđali smo masu ljudi, masu zabave i dobrih vibracija. No priča je išla u malo realnijem tonu, nažalost…

Zbog obilate kiše i vremena kakvo i doliči Rijeci, svi su stagevi preseljeni na Harteru. U 3 dana preslušali smo što smo više mogli, rastegnuti na dva floora. Petak je protekao u duhu divljenja momcima iz Monkey Safaria, kao i Radio Slaveu na Main floor-u, te iznimnim selekcijama Bastiana Lehnerta i Mafu Nakyfu u ranim jutarnjim satima Subfloora. Festivalom je vidljivo prevladavala dobra glazba, umjetnost i “sloga”, no ovoga puta zbilja moramo naglasiti kako je glavni propust definitivno bio sound na Subflooru, zbog čega je gotovo nemoguće bilo odslušati što su nam za subotu pripremili zakazani DJ-i. Ne znam jel’ to samo na nama ostavilo dojam, ili ima još istomišljenika o činjenici da je Petar Dundov u subotu maestralno pomeo Main floor, iako svake pohvale idu i selekciji Marcela Fenglera, te neizostavnim domaćim snagama.

Za sljedeću se godinu nadamo puno većoj pripremljenosti, ali i posjećenosti. Organizatori znaju kako Rijeka diše, znaju kako Hartera živi, a ponajviše  znaju koje su im mogućnosti. Rijeci treba nešto poput ovog eventa, te bi bila velika žalost da se nastavak suradnje prekine zbog nekolicine propusta glavnih odgovornih ili koga god već, da ne ispadne da prozivamo. Nama je najvažnije da smo u prolazu uspjeli zapaziti nasmiješena i sretna lica, tehnikalije su uvijek ionako manje važne onima koji dišu i žive glazbu na flooru. A ona „bolje išta nego ništa“, maybe i prođe jednom, no dvaput sigurno neće – Rijeka ipak zna što želi i što očekuje.

– Tea Šegon –